Uključivanje Bosne i Hercegovine u svjetski multilateralni trgovinski sustav, kroz stjecanje punopravnog članstva u Svjetskoj trgovinskoj rganizaciji, predstavlja vrlo složen proces, koji zahtijeva višegodišnje pregovore uz donošenje niza novih procesa, uspostavu novih institucija i provedbu brojnih reformi – stoji, između ostalog, na oficijelnoj stranici Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.
Napomenimo da je čitav proces pristupanja WTO-u otpočeo davne 1999-te godine, a nakon nešto više od tri godine krenuli su i pregovori. Dvadeset godina poslije, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine naglašava da je punopravno članstvo u WTO jasan cilj, te apsolutni prioritet ministarstva na čijem je čelu. Potpuno smo posvećeni realizaciji ovog cilja, jer članstvo u WTO znači mnogo benefita za domaću privredu, prvenstveno s aspekta lakšeg pristupa stranim tržištima pod ravnopravnim uvjetima – poručuje ministar.
Da nije žalosno bilo bi smiješno. Još 2018. godine, prema riječima tadašnjeg ministra, ostale su formalnosti oko potpisivanja bilateralnih sporazuma sa Ukrajinom i Brazilom, dok su sa Rusijom pregovori u završnoj fazi. Tri godine poslije, još uvijek je otvoreno pitanje usuglašavanja određenih elemenata bilateralnog pregovora sa Ruskom Federacijom, za čiju završnu fazu je neophodno donošenje odluke o kvaliteti naftnih tečnih goriva u Bosni i Hercegovini – kažu iz Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine.
Da bi smo bolje razumjeli svu „složenost procesa“ pristupanja naše zemlje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, komparirati ćemo ga sa identičnim procesima koji su se odvijali u nama susjednim zemljama – Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Svakako, pri tome, treba uzeti u obzir njihov tadašnji (i trenutni) kontekst, s obzirom na njihovo članstvo u različitim ekonomsko – političkim grupacijama. Konkretno, Hrvatska je aplicirala za članstvo još 1993. godine, a punopravnom članicom postala je nakon nešto više od sedam godina pregovaranja, što je imalo utjecaj i na zaključivanje ugovora o slobodnoj trgovini sa zemljama članicama EFTA-e i CEFTA-e, koji kao polazište, za ugovore o međusobnoj trgovini, prihvaćaju razinu carina dogovorenu u okviru prijema u WTO. Članstvo Hrvatske u WTO-u predstavljalo je temelje integriranja hrvatskog gospodarstva u europsko i globalno tržište, s ciljem povećanja efikasnosti i konkurentnosti, te povećanje izvoza.
Srbija je proces pregovora započela 2005. godine, a iako je najveći dio multilateralnih i bilateralnih pregovora o pristupanju okončan još 2011. godine, Srbija ni nakon petnaest godina nije članica WTO-a, a s obzirom na Zakon o genetski modificiranim organizmima iz 2009. godine, koji je stroži od europskog zakonodavstva, zadugo i neće. Naime, postoji obvezujuće načelo da u zemlji članici (WTO) ne smije postojati zabrana trgovine bilo kojim proizvodom, a u Srbiji su sporni genetski modificirani organizmi, odnosno njihova proizvodnja i promet. Svakako, ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je članstvo u WTO-u jedan od neophodnih uvjeta za članstvo u Europskoj uniji, a osim Srbije izvan ove organizacije u Europi su još jedino BiH i Bjelorusija.
Zahtjev za članstvo, koji je bio, nota bene, i jedan od glavnih vanjskopolitičkih prioriteta Crne Gore, podnesen je 2004. godine, a osam godina poslije Radna skupina utvrdila je da su sve obveze izvršene, odnosno da je Crna Gora uskladila svoja trgovinska pravila sa pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Prednosti članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji možemo promatrati na dva načina. U prvom redu, članstvo omogućuje pristup tržištu roba i usluga svim članicama, po načelima najpovlaštenije nacije, uz pravila koja moraju biti transparentna i predvidiva, što su temeljni preduvjeti za privlačenje investicija i, implicitno, stvaranje radnih mjesta. Redovan nadzor nacionalnih trgovinskih politika, pomoću
mehanizama revizije trgovinske politike, pruža dodatnu garanciju i sredstvo za ohrabrenje transparentnosti, kako na domaćem, tako i na multilateralnom nivou. Članstvo osigurava i djelotvorno uklanjanja svih diskriminacijskih ograničenja usmjerenih prema određenim zemljama, djelotvornu zaštitu od necarinskih mjera zaštite, uz Sistem za rješavanje sporova, koji predstavlja stup multilateralnog trgovinskog sistema i najznačajniji pojedinačni doprinos WTO-a stabilnosti svjetske ekonomije.
Druga beneficija, koja proizlazi iz članstva u WTO-u, posljedica je procesa pristupanja ovoj organizaciji, budući da su sve članice, kandidatkinje, obvezne provesti strukturne reforme i reguliranu liberalizaciju trgovine, što je utjecalo na njihov ekonomski razvoj i uključivanje u globalnu svjetsku ekonomiju. Članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji treba shvatiti kao conditio sine qua non, budući da omogućava svim članicama pristup, pod jednakim uvjetima, tržištu od sedam milijardi ljudi, koje pokriva 98% svjetske trgovine. Prvenstveno se to odnosi na manje države, poput Bosne i Hercegovine, koje nisu u stanju aktivno održavati ekonomske odnose sa mnogim državama, u prvom redu sa državama sa kojima nemaju sporazume o
reguliranju trgovinskih odnosa.
Bosna i Hercegovina čeka na punopravno članstvo i integraciju svoje ekonomije u međunarodni trgovinski sustav već više od dvadeset godina, što će, implicitno, utjecati i na standarde trgovanja unutar same zemlje.