Je li itko očekivao drukčiji ishod? Aleksandar Vučić, div bebastog lica, dobio je izbore. Stari predsjednik je novi predsjednik. Opisuju ga kao autokrata ili režisera „hibridne demokracije” i tako ga pokušavaju delegitimirati – ali recept za uspjeh ovog moćnika koji deset godina šeta s funkcije na funkciju leži u gospodarstvu.
Dio mlađe generacije sjedi na spakiranim koferima, ako već odavno nije u Beču ili Frankfurtu. Oni koji ostaju rijetko imaju nešto protiv Vučića. Srbijanski BDP po glavi stanovnika je u prošlih pet godina porastao za zavidnih četrdeset posto. Nezaposlenost se smanjila, državni dug se držao u granicama, devizne rezerve su izdašne.
Pobjeda bez ideologije
To očigledno pali jer se osjeti u frižideru i na bankovnom računu. Vučić, proklinjani stabilokrat koji tlači medije, dijeli radna mjesta po stranačkoj pripadnosti i kontrolira policiju, tajnu službu i pravosuđe nikako nije dobio izbore nacionalističkim patosom, naprotiv.
Vučićeva politika je slobodna od ideologije. Njegova SNS je catch all pokret, koji natkriljuje sve i svakog. Oporbu je pretvorio u patuljke i marginalizirao ekstremne nacionaliste – barem do ovih izbora, kada neki od njih slave povratak u parlament. Program SNS-a se zove Vučić, jedina ideologija je moć.
Ali sada se mora odlučiti: Bruxelles ili Moskva? Bliskost Beograda Moskvi, često opisivana kao „patološka ljubav“, nalazi se na teškom ispitu zbog rata u Ukrajini.
Pitanje identiteta
Oprosti im, jer ne znaju šta hoće, moglo bi se parafrazirati. Vučić, kao nekad Tito, žonglira između Istoka i Zapada. Od Rusa, takoreći najboljih prijatelja, plin stiže po prijateljskoj cijeni, ali Beograd istovremeno već 15 godina prima alimentaciju iz Bruxellesa – do sada tri milijarde eura. O ulaznici u EU se pregovara već osam godina, nevjerojatno sporo.
Baš na tom mjestu stiže vjetar u leđa za malodušne pristupne pregovore. Rat u Ukrajini je svašta okrenuo naglavačke.
Bruxelles je godinama strpljivo uvijek iznova ponavljao uvjete upućene zemljama Zapadnog Balkana, a sada je širom otvorio vrata EU-a. Najednom se više ne radi u prvom redu o pravnoj državi, slobodnim medijima i borbi protiv korupcije. Sada balkanske zemlje – posebno Srbiju – valja zaštititi od Putinovih apetita. Ali, najprije se sam Beograd mora odlučiti.
Mlaka kritika Moskve
Slavenski prijatelji su Beogradu dragi i dragocjeni. Pravoslavna braća dugo blokiraju prijem Kosova u UN. Beograd se još ne odriče takozvane kolijevke srpstva, iako je ova faktički odavno neovisna, što prihvaća polovica država svijeta.
Nije čudo, dakle, da Vučić samo ispotiha podržava rezolucije UN-a protiv Moskve. Sankcije je odbio, ali tada su važila pravila predizborne borbe u Srbiji. Sad su glasovi prebrojani, moćnik Vučić je dobio podršku.
Od sada je jedino pitanje: što će s tom podrškom? Ruski napad na Ukrajinu otvorio je Beogradu odličnu ponudu iz Bruxellesa. To je povijesna šansa. Srbija je europska, a treba biti i EU-država. To bi bilo dobro za cijelu regiju.
