Bosanskohercegovačka ženska košarkaška reprezentacija ostvarila je povijesni uspjeh, plasiravši se na Svjetsko seniorsko prvenstvo koje će se održati u Australiji u rujnu mjesecu ove godine. Svakako, treba apostrofirati i plasman muške seniorske reprezentacije na Eurobasket, a na kontinentalnu košarkašku smotru plasman su ostvarile i dvije kadetske, te dvije juniorske reprezentacije. I to je bio onaj lakši dio – kvalificirati se za nastupe na svjetsku i europsku košarkašku scenu. Onaj teži, zatvaranje financijske konstrukcije, tek slijedi.
A situacija je takva da su predstojeći nastupi na Europskim, odnosno Svjetskom prvenstvu pod velikim upitnikom. Izlaz trenutno ne postoji, stoga nije daleko trenutak kada ćemo biti primorani otkazati učešća na spomenutim takmičenjima – navodi se u tekstu na zvaničnoj stranici Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine. Kao da se ne radi o reprezentacijama naše zemlje – čude se u Košarkaškom savezu BiH, i nastavljaju – jer kako drukčije objasniti činjenicu da novca iz državnog ili federalnog proračuna ima, na primjer, više za pojedine klubove i udruge, nego za nacionalne selekcije? A nije da novca nema. Potvrdu ove tvrdnje nalazimo i u tekućem proračunu, iz kojega je na ime raznih udruženja iz Federacije Bosne i Hercegovine povučeno više od 113,6 milijuna konvertibilnih maraka, od kojih je prvih stotinu
(udruženja) dobilo nešto manje od 45 milijuna. Najviše novaca dobile su političke partije i sportska udruženja, a samo na konto dviju vladajućih partija iz FBiH leglo je više od pet milijuna. Trijumvirat na vlasti, svakako je i najodgovorniji za trenutnu poziciju bh. sporta, a ključ je u neadekvatnom Zakonu o sportu (državni zakon), nepostojanju nacionalne strategije sporta, te načinu dodjeljivanja sredstava.
Izmijenjeni i dopunjeni Zakon o sportu u Bosni i Hercegovini stupio je na snagu 2016. godine, te je, između ostalog, uveo i obvezu formiranja Vijeća za sport BiH, savjetodavnog tijela Vijeća Ministara u oblasti sporta. Vijeće ima sedamnaest članova koji se biraju između istaknutih sportaša i sportskih radnika, a sama činjenica da najbolja bh. košarkašica svih vremena i stanovnica Kuće slavnih nije u Vijeću za sport govori sama za sebe. Još je nevjerojatniji i porazniji podatak da Bosna i Hercegovina ima „čak“ petnaest zaslužnih sportaša, pa makar to bilo i za službenu statistiku. Ostali kao da se nikada i nisu natjecali za Bosnu i Hercegovinu, a još se samo kao floskula provlači parola da su sportaši naši najbolji ambasadori, te bi, kao takvi, trebali biti i prepoznati, ne kao pojedinci, već kao predstavnici svoje države.
A i oni koji su prepoznati možda bi bilo bolje da nisu, budući da jedan od devet zaslužnih sportaša u Federaciji BiH, prvak Europe u bacanju kugle i jedan od naših najboljih atletičara svih vremena, prima, prema vlastitom priznanju, ponižavajući iznos od 240 eura (odlukom Državnog ministarstva za civilne poslove). Isto tako, osvajačice srebrne olimpijske medalje u košarci (Seul) za svoje zasluge primaju apanažu od 240 eura, i to samo zato što žive u Federacije, dok njihova kolegica iz reprezentacije koja živi u manjem bh. entitetu, za ista sportska ostvarenja, prima naknadu od 800 eura. Zaslužni sportaši koji su nastanjeni u Republici Srpskoj, osvajači olimpijskih, svjetskih i europskih medalja, još od 2007, godine primaju nacionalne sportske mirovine (entitetske), dok njihove kolege nastanjene u Federaciji BiH još nisu riješili svoj status, iako su mnogi od njih igrali u istim klubovima u isto vrijeme, i osvajali iste medalje.
Primjer bi nam mogle biti i zemlje u našem susjedstvu, u prvom redu Slovenija i Hrvatska, koje svojim vrhunskim sportašima daju posao, te ih na taj način materijalno zbrinjavaju. Konkretno, ti sportaši rade u policijskim, odnosno oružanim strukturama, imaju slobodu da odlaze na treninge i takmičenja, a ostatak vremena provode na radnom mjestu u vojnoj službi ili policiji. Slovenija je na ovaj način „zbrinula“ malo manje od dvije stotine sportaša, a Hrvatska njih četrdeset. Kada su u pitanju nagrade za osvojene medalje, u usporedbi sa zemljama regije, debelo smo na začelju.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, koja zvanično nema definirane nagrade za osvojene medalje, Kosovo je svoje olimpijke, osvajačice zlatnih medalja u judu sa Olimpijskih igara u Tokiju, nagradilo sa po sto tisuća eura. Srbija, na primjer, zlato premira sa sedamdeset tisuća eura, srebro sa šezdeset, dok se za broncu dobije iznos od pedeset tisuća. Negdje je objavljena informacija da bi u slučaju osvajanje medalje, bilo kojega sjaja, bh. sportaš bio nagrađen sa nešto više od dvije tisuće eura (?), ali je ova vijest demantirana od strane Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine.
Najveći problem je nepostojanje jednog jednostavnog i efikasnog, sistemskog rješenja, u kojemu bh. sport treba funkcionirati, a sve nas to upućuje na izradu novog Zakona o sportu, koji bi trebao riješiti većinu problema ovog, iznimno važnog i propulzivnog segmenta našeg društva. Ovako, veliki broj mladih i talentiranih sportaša „preživljavati“ će od natjecanja do natjecanja, zahvaljujući svom i entuzijazmu svojih roditelja, a bh. sport će imati sporadične slučajeve uspjeha, umjesto sistemski (i dugoročno) planiranih vrhunskih ostvarenja materijaliziranih kroz osvojene medalje za svoju državu – Bosnu i Hercegovinu.