Jedan od načina borbe za ostvarivanje boljih radničkih prava je kolektivni ugovor koji definira materijalni status, ali i bolje uslove rada. Da je to veoma važna stavka za uposlene u realnom sektoru, prepoznali su u Zeničko-dobojskom kantonu i sindikatima metalske industrije. Preko 3000 radnika ostvaruje benefite kolektivnog ugovora, što je tek mali garant za zadržavanje radne snage u aktuelnom vremenu. No, kako se većinom radi o privatnim kompanijama, do postizanja dogovora za bolji materijalni status radnika nerijetko se dolazi velikim naporima sindikata.
Kako bi znatno unaprijedili status radnika, najveća kompanija metalske industrije na području Zeničko-dobojskog kantona, Arcelor Mittal Zenica u prijedlogu novog kolektivnog ugovora nastoji postići povećanje satnice, plaće, isplatu regresa, ali i dodatne benefite s obzirom na uslove rada.
„Prvo su rudari što se tiče težine posla, drugi smo mi. Plata KV čovjeka koji radi dnevnu smjenu je 944 marke – to je ispod svakog nivoa, to je ponižavajuće s obzirom na to da znamo koliko i kako posluje firma. To je apsurd“, tvrdi Rašid Fetić, predsjednik Sindikata radnika Arcelor Mittala Zenica.
No, ugovaranje prava i obaveza između poslodavca i radnika nerijetko zavisi i od dobre volje poslodavca. Aktuelni kolektivni ugovor za radnike zeničkog Mittala istječe krajem maja, a kada bi mogli biti vođeni pregovori o novom, nismo uspjeli saznati ni mi nakon upita menadžmentu.
„Jednostavno imam osjećaj da se izbjegava nešto – ne znam zašto i kako. Do sad ni jedan kolektivni ugovor nije išao lagano, tako da ne očekujem ni ovaj sad, ali tu smo – mi smo spremni na sve“, poručuje Fetić.
Da radnik nije samo trošak za poslodavca, već nasuprot tome, dokazuju i primjeri nekolicine privatnih kompanija metalske industrije koje imaju potpisane kolektivne ugovore, što je ujedno i način zadržavanja radne snage.
„Dobili smo uvećanje plate, naknade koje nemaju karakter plata, definisali smo topli obrok, ubacili prevoz, regres i uvećanje godišnjeg odmora. Potpisivanjem kolektivnog ugovora firma će otvoriti vrata kao budući poslodavac svim dobronamjernim radnicima da mogu zasnovati svoj radni odnos u istoj firmi“, objašnjava Ismir Salkičević, predsjednik Sindikata Pobjede Tešanj.
U većini sindikalnih organizacija kompanija metalske industrije u ovom kantonu zaključeni su kolektivni ugovori kojima su poboljšana materijalna prava za više od 3000 radnika. Prema podacima sindikata, radničke plate u prosjeku su povećane za 11 do 22 posto ili u nekim apsolutnim iznosima od 100 do 150 maraka – što zavisi od kompanije do kompanije.
„Prosječna plata u firmama koje djeluju u Sindikatu metalaca ZDK-a je između 1050 i 1520 maraka – s tim da imamo primjere majstora koji sa određenim dodacima izađu i na 2 i preko 2 hiljade maraka. Je li to dovoljno? Nije“, kaže Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca ZDK-a.
Sveukupne prilike koje nisu stimulativne za bavljenje biznisom jedan su od uzroka za evidentan problem sve manjeg broja radnika u prerađivačkom sektoru. Uzme li se u obzir da upravo taj sektor privrede, ne umanjujući zasluge drugih, puni budžet, postavlja se pitanje budućnosti domaće industrije.
„Imamo situaciju da je 98 hiljada radnika uposleno u sektoru tgovine. Broj radnika u prerađivačkoj djelatnosti i trgovini je skoro identičan, što jasno ukazuje na zaključak da je isplatnije baviti se trgovinom i maržama nego prerađivačkom djelatnošću. U tom smislu – polako, ali sigurno – dolazi do deindustralizacije BiH“, napominje Mujkanović.
Spremni su zato, kažu metalci, ustupiti povremene aplauze nadležnih koje dobijaju za očuvanje ekonomije u zamjenu za kvalitetan opći kolektivni ugovor koji će utvrditi najnižu cijenu rada i najnižu platu. Uz adekvatnu zaštitu na radu i sigurnost radnog mjesta, tako se može osigurati i dostojanstvo metalaca, ali i drugih radnika u realnom sektoru.
