Američki časopis Foreign Affairs objavio je poduži izvještaj o grupi Wagner, privatnoj ruskoj vojnoj kompaniji bliskoj ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Časopis postavlja pitanje o Putinovoj potrebi za ovom paravojnom formacijom te iznosi mnoge detalje o skrivenoj borbi između sila za njeno očuvanje.
Andrei Soldatov i Irina Borogan, autori izvještaja, osvrnuli su se na tenzije koje su izbile ranije ovog mjeseca između Ruskog ministarstva odbrane i grupe Wagner. Situacija je dosegla tačku u kojoj Jevgenij Prigožin, vođa Wagnera, javno napada ruskog ministra odbrane Sergeja Šojgua kao i načelnika Generalštaba i komandanta ruskih snaga u Ukrajini. Prigožin je zaprijetio da će povući svoje snage iz Bahmuta ako mu se odmah ne isporuči više municije.
Ništa neobično za Rusiju
U izvještaju se postavlja pitanje zašto je Putin tolerirao Prigožinovo čudno ponašanje i gdje se Wagner zapravo uklapa u rusku vojnu i obavještajnu hijerarhiju. Zapravo, Wagnerov uspon na istaknuto mjesto samo je najnoviji razvoj događaja u dugoj historiji ruske i sovjetske zavisnosti od neformalnih snaga. Kao primjer za to navodi da je bivši ruski predsjednik Josif Staljin uspješno koristio privatne milicije za podršku republikanskim snagama u Španskom građanskom ratu.
Autori pojašnjavaju da Putinova upotreba Wagnera, koji se tamo prvi put pojavio tokom ranijeg rata Rusije u Donbasu, prije osam godina, nije ništa čudno za Rusiju. Wagner je za Putina postao ključno sredstvo za obuzdavanje vojske, koju je uvijek smatrao potencijalnom prijetnjom svojoj vladavini.
Izvještaj ističe da Prigožin iznosi sve jače kritike na račun vojnog rukovodstva, zbog čega se mnogi posmatrači pitaju koliko dugo može nastaviti s tim. U ovom trenutku vojna obavještajna služba ruske vojske, s kojom je Wagner zvanično povezan, zadržala je podršku miliciji, jer smatra da je i dalje korisna, a da je i sama vojska podržava. Strogo kontrolirani ruski mediji, uključujući takozvane “voenkore” (ruske ratne reportere povezane s vojskom)su, također, dobili instrukcije da pomognu u promociji Wagnera i njegovih aktivnosti u Ukrajini. Kao rezultat toga, prokremljovska štampa nastavila je objavljivati intervjue s Wagnerovim oficirima koji veličaju borbeni duh grupe.
Putinova podrška Wagneru objašnjava šta se dešava
Međutim, autori kažu da je za Wagnera najvažniji faktor sam Putin. Zapravo, ponovljeni napadi Prigožina na dva najviša vojna čelnika izgledaju neprimjereni, a jedino se mogu objasniti Putinovom ličnom podrškom.
Autori postavljaju pitanje: Zašto je Prigožin toliko vrijedan Putinu? Objašnjenje leži u Putinovom složenom odnosu s ruskom vojskom. Tokom njegovih ranih godina na vlasti, jedan od Putinovih najvećih izazova bio je držanje vojske pod kontrolom. Kao jedna od najvećih vojski na svijetu u ogromnoj zemlji u kojoj se sve radi interno, ruska vojska ima tradiciju da se pobrine da vanjski svijet zna vrlo malo o njenim aktivnostima. To znači da se uobičajeni oblici vlasti i javnog nadzora – bilo kroz parlament, policiju ili medije – ne odvijaju tako jednostavno u Rusiji.
Putin želi pojačati svoju stegu u vojsci
Tokom svoje prve decenije na vlasti, Putin je nastojao pooštriti kontrolu nad vojskom, imenovavši svog prijatelja i osobu od povjerenja, bivšeg generala KGB-a Sergeja Ivanova, za ministra odbrane. No, Putin ga je morao zamijeniti 2007. godine, kada je postalo jasno da su napori Ivanova da pokrene veće vojne reforme propali. Kasnije, sa Šojguom, još jednim autsajderom u vojsci, Putin je ponovno pokušao steći veći utjecaj.
Ali sada, nakon više od godinu dana rata u Ukrajini, nema dokaza da je Putin više uspio sa Šojguom nego s Ivanovom. Štaviše, Putin shvata da u ratu vojska teži da dobije više moći u državi. On zna da što duže rat traje, ta će moć biti veća i bit će mu teže da vrši kontrolu. Budući da je sklon posmatrati svijet u smislu prijetnji, relativna snaga vojske je nešto što ga brine, u nekim aspektima čak i više nego učinak vojske na bojnom polju.
Kao rezultat toga, Putin je sve više pribjegavao neuobičajenim metodama da obuzda generale. Počevši od jeseni 2022. godine, naprimjer, ohrabrivao je “voenkore” da propagiraju probleme u vojsci i Wagnerovu ulogu kao protutežu vojsci.
Današnja Rusija nije Staljinova Rusija
Za Prigožina, uprkos vanrednim gubicima koje su pretrpjeli njegovi vojnici, ovo je bila situacija u kojoj obje strane dobijaju, i Wagnerove i Putinove milicije. Prigožin je svjestan da nikada neće predstavljati političku prijetnju Putinu, jer ne uživa nikakvu drugu podršku unutar ruske vladajuće elite osim Putinovog pokroviteljstva. A Putin je pazio da tako i ostane.
Ono što Prigožin očigledno ne razumije, a u manjoj mjeri i Putin, smatraju autori, jeste da Putinova Rusija danas nije Staljinova Rusija. Mnogi sektori ruskog društva, posebno birokratija u zemlji, s užasom i gađenjem gledaju na avanture Wagnerovog šefa. Trenutno Wagner sagorijeva više municije od bilo koje druge ruske jedinice. Ako se pokaže da to nije rezultiralo konkretnim pobjedama na bojnom polju, onda bi ova masovna kampanja koja je trajala mjesecima, u kojoj su izgubljene hiljade ljudskih života i uništene ogromne količine ratnog materijala, mogla izgledati kao kolosalno rasipanje oskudnih resursa.
No, hoće li Putin na Wagnerov neuspjeh, ako do toga dođe, gledati kao na teški zločin, to je druga stvar, zaključuju autori na kraju. Ističu da Putin ima dugo iskustvo efikasnog korištenja propalih birokrata, političara i drugih poslušnika, kao što je slučaj bivšeg predsjednika i premijera Dmitrija Medvedeva. Prigožin bi mogao biti sljedeći.
