Smrt Duška Vujoševića nije odlazak samo košarkaške legende i nemjerljiv udarac za sport, nego i gubitak osobe koja je kroz svoj život nastojala spajati pokidane veze na prostoru bivše Jugoslavije, ali ne zanemarujući događaje iz naše bliže i dalje historije.
I govoreći otvoreno o njima, makar se mnogima ne sviđalo ono što čuju.
Vrata zatvorena
“Meni su vrata ovde (u Srbiji), dok je situacija takva kakva jeste, zatvorena. A pošto želim da radim na ovim prostorima, Bosna i Hercegovina mi se nekako uklopila. Također, ti pravi sarajevski Bošnjaci su mek narod koji je dosta propatio i prema kome imam i simpatiju i neku vrstu participacije u kolektivnoj krivici”, rekao je Vujošević (67) za beogradski “Nedeljnik” nakon što je sredinom 2017. godine izabran za selektora reprezentacije BiH.
I tu se nije zaustavio…
“Bio sam za Jugoslaviju i bio sam za svakog za koga sam mislio da se bori za Jugoslaviju. Međutim, brzo se pokazalo da to nije bilo tako, da se vojska povlačila na granice ‘Velike Srbije’ Naravno, krivice ima na svim stranama, ali s obzirom na to da je Srbija bila najmnogoljudnija i da je kontrolisala vojsku, ipak najveću odgovornost za te ratove ima Srbija. Nešto veću od ostalih”, govorio je Vujošević.
Beskompromisan u odbrani istine i pravde, ne samo na terenu, nije se libio stati ući u klinč sa i tadašnjom i sadašnjom vlasti u Srbiji.
I sa njom nije želio dijeliti ništa – stoga je napustio klub u kojem je ostavio najveći trag i koji veliki dio svojih uspjeha duguje upravo Duletu, beogradskom Partizanu.
Odlazak iz Partizana
“Partizan je meni bio mnogo više od posla, bio mi je druga kuća i način života i radeći tamo sve te godine i sa mojim temperamentom stvorio sam mnogo neprijatelja, upravo braneći Partizan. Onda sam proizveden u neprijatelja Partizana kome ide loše zato što sam ja trener”, objašnjavao je Vujošević odlazak iz Partizana čiji je dugo bio zaštitni znak. Poznat kao ne samo košarkaški trener, nego i svojevrsni učitelj života, svoje je igrače vaspitavao i na terenu i van njih.
Takav je bio i na klupi naših Zmajeva, iako već tada narušenog zdravlja zbog dijabetesa, s velikim se entuzijazmom prihvatio generacije predvođene Džananom Musom. I nije odustajao makar je nakon zastrašujuće epizode i komplikacija nakon jedne utakmice ostao i bez prsta na nozi!
“Ma, Bosnu ću da vodim i sa jednom nogom!”, jedna od od izjava koja se pamti.
Ipak, kasnije se povukao s klupe BiH što je praktično bio uvod u kraj jedne velike trenerske karijere.
Tokom marta ove godine primljen je u bolnicu nakon što mu se zdravlje ozbiljno pogoršalo, jer su nastali problemi sa srcem i plućima…
Nagrada u Sarajevu
Vujoševiću je prije osam godina uručeno i priznanje za počasnog građanina Sarajeva.
“Uvijek sam s radošću dolazio u taj grad, i kada sam vodio utakmice i kada nisam. A Sarajevo je, po mnogo čemu, bilo jedan od najljepših gradova za ljudske susrete u Jugoslaviji”, govorio je Vujošević.
Učinak s Parizanom
Vujošević je bio glavni trener beogradskog Partizana u četiri mandata, tokom kojih je predvodio klub do osvajanja 12 naslova državnog prvaka, pet naslova državnog kupa, rekordnih pet naslova regionalnog prvaka Jadranske ABA lige i osvajanja Kupa Koraća FIBA (Međunarodna košarkaška federacija) 1989. godine.
Sa ukupno 23 osvojena trofeja postao je najuspješniji trener u historiji kluba kojeg je dva puta (1988, 2010) doveo do Final Foura Eurolige.
Vodeći “Crno-bijele”, Vujošević je 2009. osvojio nagradu za trenera godine Eurolige.
