Dok se Evropa sve češće suočava sa sušama, ekstremnim vrućinama i pritiskom na izvore pitke vode, veliki dio problema krije se tamo gdje ga građani ne mogu vidjeti – ispod zemlje, u milionima kilometara vodovodnih cijevi od kojih su mnoge stare i dotrajale. Najnoviji podaci evropskog udruženja vodnih operatera EurEau pokazuju da se oko 23,5 posto tretirane vode u Evropi izgubi prije nego što stigne do krajnjih korisnika. Drugim riječima, gotovo svaka četvrta litra vode koja je već zahvaćena, pročišćena i uvedena u sistem nikada ne dođe do potrošača. Razlike među evropskim državama pritom su ogromne. Među najboljima je Nizozemska, gdje gubici iznose oko šest posto, dok u Bugarskoj dosežu čak oko 45 posto vode koja ulazi u sistem. Problem postaje posebno ozbiljan tokom dugotrajnih suša. Dok se građane poziva na štednju, ograničava zalijevanje i korištenje vode, ogromne količine već pripremljene pitke vode svakodnevno nestaju kroz pukotine i kvarove na mreži.
Milijarde za infrastrukturu, ali nedovoljno
Vodovodne kompanije širom Evrope godišnje ulažu oko 36,6 milijardi eura u infrastrukturu, što je približno 17,5 posto više nego 2021. godine. Kada se iznos rasporedi na stanovništvo, riječ je o nešto više od 82 eura godišnje po stanovniku. Stručnjaci upozoravaju da tempo ulaganja još nije dovoljan za brzo rješavanje problema koji se stvarao desetljećima. Koliko je infrastruktura u pojedinim državama stara najbolje pokazuje primjer Velike Britanije. Mreža obuhvata stotine hiljada kilometara cijevi, a dio sistema potiče još iz viktorijanskog perioda. U Engleskoj i Walesu ovog ljeta procijenjeno je da kroz curenja nestaje oko 2,87 milijardi litara vode dnevno.
Takvi gubici više nisu samo finansijski problem vodovodnih kompanija. Vodu koja nestane kroz puknute cijevi prethodno je potrebno zahvatiti, preraditi i pumpati, za šta se troše energija i novac. Nakon toga sistem mora proizvesti novu količinu kako bi nadoknadio ono što je izgubljeno. Problem dotrajale infrastrukture tako direktno povećava potrošnju energije, troškove održavanja i pritisak na prirodne izvore vode.
Može li tehnologija pronaći vodu koja nestaje?
Evropski vodovodi zbog toga se sve više okreću digitalizaciji. Pametna brojila, senzori pritiska i protoka te sistemi koji koriste umjetnu inteligenciju mogu pratiti mrežu i znatno ranije otkriti neuobičajenu potrošnju ili mjesto na kojem voda curi. Podaci iz 2024. godine pokazali su curenja na 67 posto nadziranih lokacija, pri čemu je evidentiran gubitak od 772 miliona litara vode. To pokazuje koliko digitalni nadzor može biti važan u otkrivanju problema koji bi inače dugo ostali skriveni pod zemljom.
Potreba za rješavanjem problema bit će sve veća. Globalna potražnja za vodom do sredine stoljeća trebala bi značajno porasti, dok klimatske promjene istovremeno povećavaju rizik od dugotrajnih suša i nestašica. Evropa zato nema problem samo s količinom vode koju ima na raspolaganju, već i s količinom koju uspijeva sačuvati na putu do slavina svojih stanovnika. U vremenu kada voda postaje sve vredniji resurs, obnova infrastrukture koja se nalazi ispod evropskih gradova mogla bi postati jednako važna kao izgradnja novih izvora i akumulacija.
