Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, između Europskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine, potpisan je polovinom 2008. godine, a predstavlja najvažniji međunarodni akt za našu zemlju. On je ujedno i temelj i okvir za integracijski proces BiH, pričemu se, prije svega, misli na ispunjavanje ekonomskog i pravnog kriterija za prijem u članstvo Europske unije, ali koji istovremeno nudi zajedničku institucionalnu strukturu za nadzor nad njegovim provođenjem.
Potpisivanjem SSP-a, Bosni i Hercegovini je, zahvaljujući „evolutivnoj klauzuli“, potvrđen status potencijalnog kandidat za članstvo u Europskoj uniji, što samo po sebi predstavlja viši stupanj odnosa od onog što su ga u svojim sporazumima o pridruživanju uspostavile nove članice i druge države kandidatkinje za članstvo u Uniji. Međutim, umjesto da ovaj ustupak ubrza naš integracijski put i skrati period pripreme pridruživanja (EU), do početka primjene Sporazuma čekalo se dugih sedam godina. Za usporedbu, Hrvatska je cijeli proces, od potpisivanja do primjene sporazuma, završila za četiri godine. Važno je istaći da je, dvije godine prije stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo u Europsku uniju, a nedugo zatim stekla i status kandidata (2004.), dok su Bosni i Hercegovini potrebne znatne prilagodbe pravnog i institucionalnog okvira, te administrativnih i provedbenih kapaciteta u svim područjima politike da se zakonodavstvo uskladi s pravnom stečevinom Europske unije i djelotvorno provede – stoji u zaključku iznesenom u Mišljenju Komisije (EU) o zahtjevu naše zemlje za članstvo u Uniji.
Pojednostavljeno rečeno, Bosna i Hercegovina je miljama udaljena od dobivanja kandidacijskog statusa, ili „četrnaest prioriteta daleko“, a o samom članstvu ne usudimo se ni davati prognoze. Primjenu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, uključujući višegodišnji period pripreme, karakterizira apstrahiranje njegovog sadržaja, prije svega institucionalnog dijela. Navedena postavka da se konfrontirati sa aktualnim problemima na integracijskom putu – zahtjevom za adaptaciju SSP-a, te inzistiranjem na primjeni mehanizma koordinacije, kao načinu rješavanja problema, kojeg ne poznaje Sporazum, umjesto ustroja i funkcioniranja Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, na kojem inzistira Sporazum.
U prilog navedenoj tvrdnji idu i odredbe iz Sporazuma, pa tako odmah na početku možemo pročitati da je Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje odgovorno za način na koji Bosna i Hercegovina provodi njegovu implementaciju, te će, na osnovu provjere, davati preporuke i donositi odluke. Na njegov značaj upućuje i dio Sporazuma koji tretira politički dijalog, u kojemu je apostrofirana nadležnost Vijeća za svako otvoreno pitanje ugovornih strana, a u njegovoj ingerenciji je i rješavanje sporova. Dodatna potvrda institucionalnom dijelu Sporazuma stigla je nakon gotovo dvije godine čekanja, kada je donesena Odluka o utvrđivanju članova stalne delegacije Bosne i Hercegovine u okviru Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, međutim na tome je i ostalo. Ovaj, de iure, temeljni institucionalni segment Sporazuma, supstituiran je Mehanizmom koordinacije, na inzistiranje vladajućeg trijumvirata, a neučinkovitost ovog tijela iskazana je i u izgubljenih dvadeset i dva mjeseca, u kontekstu odgovora na pitanja iz upitnika i dodatnih pitanja za Bosnu i Hercegovinu. Unatoč tome što je uspostavljen Mehanizam za koordinaciju u pitanjima EU, nadležna tijela se nisu mogla dogovoriti oko odgovora na dvadeset i dva pitanja – navodi se u Mišljenju Europske komisije, a potvrda je neadekvatnosti ovog mehanizma kao načina rješavanja problema.
Zašto smo tako dugo čekali na početak primjene Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju možemo zahvaliti našim zapadnim susjedima. Naime, Republika Hrvatska inzistirala je na zadržavanju statusa quo, nakon prijema u članstvo Europske unije, u kontekstu trgovinskih odnosa sa našom zemljom. Tadašnji voditelj izaslanstva Europske unije u Bosni i Hercegovini istakao je važnost postizanja dogovora o prilagodbi SSP-a, te naglasio značaj očuvanja poljoprivrede u našoj zemlji i stotine milijuna eura poticaja koji su zbog ovakvog stanja nedostupni za poljoprivrednike u Bosni i Hercegovini. Nakon Njemačke inicijative, i slanja tadašnjeg ministra poljoprivrede (sadašnjeg visokog predstavnika) u misiju spašavanja europskog puta BiH, od strane njemačke kancelarke, nastavljen je bescarinski uvoz iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, a posljedice vidimo kroz visoki vanjskotrgovinski deficit sa ovom, nama susjednom i prijateljskom zemljom. Treba kazati da je SSP preferencijalni sporazum, koji treba kontribuirati uspostavi bliskih i dugoročnih veza između ugovornih strana, a zaključen je na neodređeno vrijeme. Također, što je vidljivo i iz preambule Sporazuma ističe se spremnost Europske unije da u najvećoj mogućoj mjeri integrira Bosnu i Hercegovinu u političke i ekonomske tokove Europe. Ako zanemarimo odnos Europske unije spram Bosne i Hercegovine, iskazan kroz uvjetnu spremnost prihvaćanja naše zemlje u ovu sui generis zajednicu, dolazimo do ključnog pitanja i odnosa nas prema nama samima.
Koliko se pridržavamo potpisanog, u kontekstu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, te koliki je kvantum energije utrošen u integracijski proces?
Pri tome, odgovore na ova pitanja treba kontekstualizirati s onim što imamo, a to je dužina integracijskog puta (mada je stagnacija adekvatniji termin), kojeg su u dosadašnjem toku pratile terminološke inovacije (poput kredibilne aplikacije) i apstrahiranje sadržaja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, napose njegovog institucionalnog dijela.
Željko Batinović