Dan civilnih žrtava rata Mostara i 31. godišnjica od zločina na Uborku i Sutini obilježeni su danas u Mostaru, u organizaciji Zajednice porodica žrtava ubijenih na Uborku i Sutini 1992. Mostar i mostarskog Udruženja građana civilnih žrtava rata. Tom prilikom brojna izaslanstva položila su cvijeće na spomen-obilježjima na Uborku, u Sutini te u Zaliku.
Predsjednik Udruženja porodica ubijenih žrtava na Uborku i Sutini Adnin Hasić poručio je da se 31 godinu nije pomaklo s mjesta, da ovaj zločin nije procesuiran te da izvršitelji i naredbodavci nisu izvedeni pred lice pravde.
– Već 12 osumnjičenih nije među živima, kao ni neki od svjedoka. Strategijom za rad na procesuiranju ratnih zločina predviđeno je da je zločin na Uborku i Sutini jedan od prioriteta i da je krajnji rok do kraja 2023. godine – naglasio je on.
Pozvao je Tužilaštvo BiH da poduzme sve mjere iz njihove nadležnosti kako bi se zločinci izveli pred lice pravde.
– Mnogi preostali osumnjičeni su na slobodi. Neki su u Srbiji, dok ima i onih koji još žive u BiH. Protiv dvojice osumnjičenih za zločin na Uborku i Sutini već se vodi proces za zločin na Zijemljima. Ovdje se možda kriju ključni dokazi agresije na BiH od strane Jugoslavenske narodne armije – pojasnio je Hasić.
Dodao je kako se danas prvi put obilježava i Dan svih civilnih žrtava rata u Gradu Mostaru kojih ima, kako je naveo, preko 860. Ističe da ti ljudi zaslužuju imati jedinstveno spomen-obilježje u gradskom središtu te da Grad time treba odati počast žrtvama.
Sanela Kuko danas se prisjetila svoga oca i djeda koji su ubijeni na Uborku 1992. godine, ali i brata koji je preživio.
– Ja sam imala 13 godina i bila sam u Zaliku s mojom porodicom odakle su odvedeni muškarci. Jedan dio njih strijeljan je na Uborku, a drugi na Sutini. Najteže mi pada kada se sjetim da su htjeli odvesti moga brata koji je imao 12 godina. Iako sam izgubila oca i djeda, barem mi je brat ostao živ – prisjetila se ona.
Na obilježavanje je došla i Ramiza Gurdić, Srebreničanka koja je izgubila dva sina i muža. Istaknula je kako obilazi sva stratišta, jer majke moraju progovoriti.
– Govor je istina, a šutnja je laž. Mi majke govorimo i mi se ne bojimo. Neću nikada dok sam živa sjediti, uvijek ću obilaziti sva stratišta. Nije bitno gdje ni tko je poginuo, za mene su svi isti, isto se osjećam kao i sa svojom djecom. Podignimo glavu, nismo mi krivi. Krivi su oni koji su nas ubili. Ubili su nam bol, srce i dušu – rekla je Gurdić.
