Put do zajedničkog regionalnog tržišta zemalja Zapadnog Balkana vodi preko Otvorenog Balkana ili Berlinskog procesa – najnoviji je prijepor stavljen pred bosanskohercegovačku političku elitu. Konsenzusa nema. Jedni su za Njemački inicijativu koju je, nota bene, potpisalo svih šest zemalja Zapadnog Balkana, drugi za Otvoreni Balkan – regionalnu integraciju predvođenu Srbijom (ex. Mini Šengen), dok treći još uvijek šute.
Temeljna ideja obiju inicijativa, barem na načelnoj ravni, je stvaranje zajedničkog regionalnog tržišta uz slobodan protok roba, ljudi, usluga i kapitala. Sve navedeno imamo i kroz Sporazum CEFTA 2006, potpisan prije više od petnaest godina. Sporazum obuhvaća trgovinu robama, a predviđa i mogućnost ugovaranja međusobnih koncesija u trgovini uslugama, regulira i pitanja investicija, javnih nabava i zaštite intelektualnog vlasništva. Radi se o modelu ponuđenom od strane Europske unije (kopija unutarnjeg tržišta EU), koji predstavlja svojevrsnu pripremu za buduće članstvo u Uniji, a zasniva se na dva temeljna načela – ravnopravnosti i reciprocitetu. Čitav proces regionalnog povezivanja započeo je osnivanjem Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, polovinom 1999. godine, koji, između ostalog, promovira područje slobodne trgovine, s ciljem zaključivanja bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini i stvaranja potencijalnog tržišta od cca 55 milijuna stanovnika.
Potvrdu ispravnosti ovakvih regionalnih integracija dobili smo i kroz članstvo u Europskoj uniji, dotadašnjih dviju članica CEFTA Sporazuma – Rumunjske i Bugarske. Nova šansa za Bosnu i Hercegovinu otvorila se potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (sa EU), koji u svom političkom dijelu znatno više naglašava potrebu regionalne suradnje, a sve u cilju stabiliziranja područja jugoistočne Europe. Važno je naglasiti da sve zemlje Zapadnog Balkana (gdje se izgubila sintagma jugoistočna Europa) imaju potpisane Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju sa Europskom unijom, te mogućnost regionalne suradnje sa ostalim državama iz regije, naravno, uz konzultaciju sa Zajednicom i njezinim članicama. Međutim, nedovoljno korištenje potencijala koji nam se nudi kroz SSP, naročito kroz njegov institucionalni dio, rezultiralo je negativnom vanjskotrgovinskom razmjenom sa susjednim zemljama, prvenstveno sa Srbijom i Hrvatskom.
Pravo je pitanje zašto nije implementirana CEFTA, Sporazum ponuđen od strane Europske unije i Sporazum o stabilizaciji o pridruživanju u kojemu je Zajednica jedna od strana ugovornica, a zagovara se Otvoreni Balkan, kao integracija triju država. Intrigantna je i uloga Srbije, kao lidera same inicijative, koja ne priznaje suverenitet i teritorijalni integritet Kosova, jedne od potencijalnih članica ove integracije, a opterećena je i naslijeđem prošlosti i neriješenih odnosa sa državama regije. Također, važno je istaći i činjenicu da Srbija nije članica WTO-a (uz Bjelorusiju i BiH jedina u Europi), organizacije koja predstavlja institucionalni i pravni okvir multilateralnog trgovinskog sustava, čije članice participiraju sa više od 97% u ukupnoj svjetskoj trgovini.
Bosna i Hercegovina treba staviti fokus na poboljšanje društvenog stanja, između ostalog i kroz rješavanje četrnaest ključnih preporuka i nadati se pozitivnom mišljenju Europske Komisije – stjecanju statusa kandidata i mogućem otvaranju pregovora o članstvu.
Piše: Željko Batinović