Prizor koji je postao gotovo uobičajen: predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ozbiljnog izraza lica, sjedi pred zastavama Srbije i Evropske unije i obraća se javnosti uz standardne retoričke trikove – duboki uzdasi, pauze, prozivanje novinara. No, ovog puta u javni nastup uvrstio je i novu taktiku – takozvanu „dimnu bombu“.
Povod za to bila je oštra rezolucija Evropskog parlamenta, u kojoj se Vučićeva vlast suočava s nizom ozbiljnih optužbi: od političkog nasilja i represije, preko slabljenja institucija, do zataškavanja odgovornosti u aferi pada nadstrešnice. Rezolucija takođe izražava podršku studentskim protestima, osuđuje upotrebu zvučnog oružja protiv demonstranata, kampanje blaćenja u medijima, zastrašivanje i zloupotrebu ličnih podataka.
Ipak, uprkos ozbiljnosti sadržaja, ova tema potpuno je izostala iz izvještavanja većine nacionalnih medija u Srbiji. Ni javni servis RTS, ni dominantni prorežimski mediji nisu izvještavali o rezoluciji – za većinu građana, ona je praktično nepostojeća.
U međuvremenu, dok se pažnja javnosti mogla usmjeriti ka Strazburu, dogodio se iznenadni incident ispred Skupštine Srbije – eksplozije, vatra, povici, oružje. Vučić je to odmah nazvao „terorističkim napadom s političkom pozadinom“. Njegovi tabloidi prenijeli su vijest brzinom munje, nazivajući počinitelje „poludjelim blokaderima“, a predsjednik je, očekivano, zauzeo ulogu zaštitnika nacije.
Kritičari ovakvog pristupa, poput režisera Ivana Lalića, tvrde da je riječ o pažljivo režiranoj distrakciji. Na društvenim mrežama komentariše: „Ed Wood je ušao u istoriju kao najgori filmski režiser svih vremena, a naš netalentovani vođa mu diše za vratom.“
