Iako će Hrvatska u Rusiji osvojiti drugo mjesto, odigrati odličan Mundijal i biti druga, a što je ogroman rezultat, teško da će se ikada moći napraviti ljepša i bolja sportska priča od one “Vatrenih” iz Francuske. Zvuči paradoksalno, jer biti drugi je ogroman uspjeh za jednu malu zemlju, ali priča o “Vatrenim” uvijek će buditi više emocija, pogotovo onima koji se sjećaju kraja 90-tih.
Shvatili smo, naravno, kasnije. Kao i uvijek kad je u pitanju okus mističnosti. I priče o legendama. A ljeto 1998. u Francuskoj ostat će zauvijek optočeno zlatom. Iako je Hrvatska tada osvojila “samo” broncu. Paradigma je za povijest i velika ostavština. Da je moguće ponoviti rezultat naravno da jeste. Već smo rekli sjetimo se Rusije, ali “Vatreni” su ostali nešto posebno. Ta autohtonost zauvijek pripada njima.
Ćiro, Boban, Prosinečki, Šuker… Briljanti kakve imaju samo povlašteni. Saga o velikanima koja traje. I trajat će, zauvijek, bez obzira na to što se u budućnosti događalo… Očekivanja? Jest, bili su dobri, premda ni sami nismo znali koliko. Paradoksom sudbine, mogli su, možda, otići i do kraja. Zamalo je Ćiro, kojeg su uoči odlaska u Francusku tako rado mnogi htjeli strpati u ludnicu nakon što je urlikao da ćemo biti svjetski prvaci, pogodio.
Savladala je Hrvatska u skupini Jamajku i Japan, izgubila u nevažnoj utakmici od Argentine. Osmina finala donijela je Rumunjsku. Ponovljeni jedanaesterac Davora Šukera, koji je stih kontroverzne Azre “hladan kao led” pretočio u stvarnost i promovirao Hrvatsku u sudionika četvrtfinala. “Vatreni” su potom nevjerojatnom silinom nalupali Nijemce (3:0), u Lyonu je Elf doživio jedan od najtežih, najbolnijih poraza u povijesti. Jarni, Vlaović i Šuker zalijepili su društvu koje se nikad ne predaje hrpu frustracija na leđa. Kakva noć…
A onda su stigli u predvorje besmrtnosti. Samo minuta do otvaranja raja. Samo minuta. Prokletih šezdesetak sekundi. Futuristički stadion Stade de France na Saint Denisu nije mogao vjerovati. Zapravo, osim nekoliko tisuća Hrvata, ostali su uglavnom tupo gledali dok je Šuker poentirao kraj nemoćnog Bartheza. Francuska je, kod kuće, na svom stadionu, pred 76.000 gledatelja, u 46. minuti nosila – gaće na štapu. I tada se, valjda su takve priče s primjesama bajkovitosti i tragičnosti, dogodio – Lilian Thuram. Samo minutu nakon Šukera, čovjek koji je do tada odigrao 110 utakmica za tricolore, postigao je svoj prvi reprezentativni pogodak. U 69. je Thuram uvalio i drugi. Ukupno dva gola postigao je u svim dvobojima za Francusku. Nikad prije a ni poslije toga više nije bio strijelac. I oba Hrvatskoj.
Teško je objasniti… Na kraju, Francuska je u finalu ispljuskala neprepoznatljivi Brazil. Mogli su se Hrvati, onda i danas, samo pitati što bi bilo da smo mi ušli u finale. Sigurna oklada na Hrvatsku? Vjerojatno, Ronaldo je bio bolestan, Brazil umoran, a oni su izgledali savršeno. Nažalost, nikad nećemo saznati. Iako, pobijedili su Nizozemsku (2:1) i osvojili broncu. Zlatnog sjaja. Usto, Davor Šuker je sa šest golova postao najbolji strijelac SP-a.
Nacija je tada tjednima živjela u transu. Ponovljen je veliki rezultat i opet je bila euforija, emocija i sve. Ipak, “Vatrenim” pripada ta neka “fudbalska besmrtnost”.
